Cudnovate zgode i nezgode jednog obicnog cvijeta

Kad na onog mislim koji je pošao livadom
I nije se više osvrnuo,
Srce mi se nespokojno zatvori
Kao cvijet večernji.

Kad na onog mislim koji luta
Kroz maslinike, pijan od zvona smrti
I od gorčine mladosti, preplašim se
I prignem oči k zemlji postiđeno.

A kad mislim na onog koji me zove k sebi,
Nasmiješim se i gledam laste u visini.
Tad zaželim biti sama
Kao nebo, i umrijeti u travi
Na podnožju planine.

Ali ne rekoh sve o svom nemirnog srcu.

Ima netko na koga ne smijem misliti
Nikada. Koga ne smijem spomenuti
Ni pred svojom sjenkom, ni pred sjenkom
Nekog stabla, ni pred sjenkom cvijeta
Koji se zatvara u predvečerje.

Kada mjeseci i godine
Izreknu njegovo izblijedjelo ime
Moje se tijelo tiho skameni
U školjku, i bolno iščezne
U nepomičnoj tuzi.

Tada niz moje lice teku suze
Koje vrijeme ne ispire. I po utreniku
Svojih suza ja se vraćam
Na njihov davni izvor, i pijem
Najbistriju kap života
Radosno kao što piju košute.

Tada u mojem korijenu počinje da raste
Jedan novi svijet, još začuđen
Nečujnom prisutnošću dobrote.

Vesna Parun

možda sam konzerva, dosadna, ovakva, onakva i gora…ali što sam starija sve više cijenim svoju pročitanu knjigu...pročitala sam ju puno više nego nekoliko puta tijekom ovih silnih godina, ali me još uvijek pomalo uspijeva iznenaditi na svoj neki način...ne nekim strašno nepredvidivim iznenađenjima, nego nekim sitnim, svakodnevnim i to svaki put kad ju iznova pročitam…iznenađuje me time što je toliko stalna i svoja, za razliku od svih mijena koje me okružuju na sve strane, za razliku od mijene kakva sam i sama…oduševljava me time…nevjerojatno mi je da i dan danas, nakon toliko godina, u toj knjizi čitam ljubav kao da nikad tih godina ni bilo nije…bez promjene intenziteta (mislim, sigurno je ima, ali ju nikad nisam osjetila…)…nevjerojatno mi je da u toj knjizi i dalje čitam razumijevanje i strpljenje (nisam baš lake naravi, da se razumijemo) i kad sam kenkava ko mala beba i kad sam divlja i htjela bih samo trandati okolo i kad sam bezobrazna i drska i kad sam lijepa i kad nisam lijepa…kad sam samo to što jesam…to mi je nekako danas fuckin' nepojmljivo…gotovo endemično…i ta knjiga mi upravo zbog toga svakim danom postaje sve dragocjenija…imam osjećaj kao da je s druge planete upala meni u krilo…posebice gledajući ljude oko sebe...gledajući samu sebe koja sam vjetropir da ne mogu bit veći...al me ta knjiga drži...drži me zato što me ne zadržava...nikad me nije niti pokušala zadržati...ni kad sam htjela otići...samo sam u njoj pročitala da slobodno idem svojim putem, jer da ću u njoj uvijek moći čitati ljubav, ali da je za tu ljubav potrebno dvoje i ako toga nema u meni, nema koristi da samo jedna strana gradi fabulu dalje...ostala sam...

nekako, što sam starija, želim neke druge stvari...odnosno, želim tu neku sigurnost, ma koliko moja vjetropirasta priroda maštala o nekim drugim krajevima svijeta u koje nikad neću dospjeti, nego samo ispod svojih kapaka uz gitaru...sad mi je pala na pamet nova stvar od hladnog piva koju sam danas slušala, a gdje pjeva nešto "jebo te tvoj biološki sat" ženi koja se udala da ne bi ostala sama...ko zna...možda je i na mene tu mislio...heheheehhe, na jedan način se i prepoznajem u njoj...ali zajeb je da smo mi pomakli neke stvari i granice, ali priroda je ostala pri svome, ma koliko mi šutjeli o tome...nekako kad se pokušam zamisliti za nekih 10 godina vidim se samo u dva moguća smijera...jedan je taj da sam udata žena koja ima djecu i muža, živi mirno svoj život bez prevelikih uzbuđenja (nikad me nisu prale neke velike ambicije, mada se možda činilo drugačije...mislim da je danas imati normalnu obitelj, jedna od najvećih stvari što ih čovjek može postići!), osim onih vezanih uz dječje priredbe heheehhe i neke male sitne osobne borbe, a druga...da sam i dalje sama, da se tražim po nekim gradovima, barovima i kutovima svijeta tulumareći i pijući, a u biti od umora maštajući o tome da se negdje uz nekoga skrasim, ali mi je tog nekog, nakon toliko godina samoće, teško naći i ostajem sama...maštajući o vlastitoj djeci i lupajući glavom o zid shvaćajući da je kasno za to...

ne znam, možda griješim...možda je stvar da već dugo čitam jednu te istu knjigu, pa sam i sama počela domišljati neke detalje u njoj, no kako bilo...uživam u mirisu sigurnosti i mira koji mi pruža...nekako pomalo odem, al joj se uvijek vraćam...vraćam se svojoj kući...svojoj knjizi koja me radosno čeka...i koja mi, unatoč tomu što sam se opila večer prije vanka s prijama, ne prigovara, nego stavi bocu mineralne pored uzglavlja da lakše dođem sebi ujutro...i na koju znam da u bilo kojem trenutku mogu računati...i da ću moći računati...osim toga, pa zar svi ne postanemo s godinama pročitane knjige?!...nisam se osobno nikad ni trudila biti nepročitana knjiga...volim znati na čemu sam...call me a coward ili što već, al' jebga...

možda stvarno krivo rezoniram i postajem dosadna bapska uš, al' šta ću od nepročitane i nepredvidive knjige kad npr. treba kredit za stan plaćati, a nepročitana knjiga me, ne iznenadi, nego šokira time da sve ostavi meni na grbači, šta ću od te iste knjige kad djecu treba čuvati, a ta nepročitana knjiga mi kaže da su djeca moja briga i da ona ide van, šta ću od te nepročitane knjige kad mi treba oslonac, a knjiga jednostavno nestane...u potrazi za nekom novom sebi nepročitanom knjigom...šta ću od toga?!

igračica na sigurno, navika, strah ili nešto četvrto...nije ni bitno...pikačuu ja biram tebe...

što bi rekao balašević...

- Ooooooj deda Mile, faljen Iss! – reče policajac Ante čovjeku za šankom dok je s kolegom Ivanom ulazio u gostionicu Kod dva goluba.
- Kakav Iss, prkno van progovorilo dabogda! – reče starac vidno pijan.
- Hehehehe, nemojte tako deda Mile! Nismo mi baš tako loši. – reče Ante kroz smijeh.
- Jok niste! Korisni ko i džudžani! – reče Mile dok mu je glava nekontrolirano padala na prsa. – Znam ja vas sve! Svi ste vi izrodi!
- Ajde, ajde deda Mile, smirite se! Ta, šta će mi kolega pomislit, da kakvi smo mi to ljudi iz ovog sela. – reče Ante kroz smijeh i namigujući, promrmlja kolegi tiho – To mi je prvi susjed.
- Sto-ka! – prodera se Mile hrapavim glasom – Mala, daj vamo još jednu!
- Ajde Slavice daj mu još jednu i dosta! – reče Ante.
- Ti ćeš meni govorit kad je dosta, sunce ti jebem balavo bezobrazno! – povika Mile kroz poluzatvorene oči.
- Deda Mile, ajd smirite se, dosta je bilo zajebancije! Popijte još ovu i idite kući!
- Ku-ći?! Kakvoj crnoj kući?! Nikud ja ne iđen vodolen, osim u sanduku!
- Deda Mile, pa šta će baba Dragica reć?
- Kakva baba Dragica! Šta meni ona ima govorit! Ja san gazda u svojoj kući!
- Ali deda Mile…
- Kakav deda Mile?! Nema toga vodena! Za vas je vodena samo gospodin Milivoje Petrović! Glavon i bradon! – povika Mile štucajući i iskapi još jednu rakiju, lupajući čašom teatralno o šank. – Mala, daj još vamo i pusti mi onu moju!
Slavica u maniri poslušnog pseta, naviklog na ovakve situacije, tiho i bez pogovora pojača Narodni radio i ponese staklenku s rakijom prema Miletu.
- Slavice stani! – povika Ante namigujući joj. – Ja mislin da je ovaj ovde gospodin zaslužio da ga se odvede na pravu cajku i počasti pravin ilom i pilom, a ne da mu se tek tako bezveze puštaju pisme s radija!
Slavica zbunjeno stade, pogleda Antu i potvrdi – Je, Ante, i ja mislin.
- Šta vi kažete na to deda Mile? – upita Ante gledajući sigurno u Mileta svojim lukavim smeđim očima.
Mile spuštene glave, žmirećki pogleda kroz Antu i povika – Ja-šta! Za generala samo najbolje! Marvo u stroj i vodite meeee!
Ante se nasmija, namignu kolegi i reče potiho - Uhvati ga ispod drugog ramena, da ne padne.
Gotovo ga noseći do auta, Mile je mrmljao neke vojničke zapovijedi i pokušavao iskrivljenim kažiprstom ukazati na ozbiljnost situacije.
- A sad vozi do kraja ove ulice i onda skreni desno – reče tiho Ante kolegi koji je bio za volanom.
- Mom-ci, jesmol' stigli u Ćope?! – upita Mile izvaljen na stražnjem sjedalu.
- Evo još malo, generale Mile! – odvrati mu Ante poluozbiljno susprezajući smijeh i nastavljajući tiho kolegi – Sad opet skreni desno i treća kuća s lijeva je njegova.
- Za siiiiiiiina da naaaaaaaađem maaaaaaajkuuuuuu… – pokušavao je Mile pjevati dok mu se jezik nespretno pleo.
- Evo nas! – reče Ante, dok se automobil zaustavljao ispred Miletove kuće.
- Vodite me unutra! O-dmah! Na pojilo! – povika Mile. – Ti mali, odman mi vrata otvori! Jesil' čujo!
- Evo, gospodine Mile, samo trenutak pričekajte da ih obavijestimo unutra da stižete, pa da vam odma rakiju pripreme! – reče Ivan kroz smijeh.

- Susjeda, otvorite, Ante je – reče Ante dok je kucao na vrata babe Dragice.
- O, kuku meni, mila majko moja! – povika baba Dragica čuvši u kakvu su ga stanju doveli, te držeći se za glavu i vikajući požuri vani prema autu i Miletu koji je iz njega izlazio – Crni Mile, šta si to jope radijo od sebe, prisušila ti čatrnja, a i grlo dabogda!
Mile teturajući s Ivanom koji ga je pridržavao ispod ramena jedne ruke, u nevjerici i zatečen Dragičinom nenadanom pojavom ispred sebe zbunjeno opali Dragici šamarčinu – Pljas! – i povika iz sveg glasa – A šta ti kurbetino radiš voden na cajki, jeli?!

- Znaš, nije lako biti pipa…reče mi moja pipa u kupatilu dok sam ju prošle subote revno špricala arfom i ispirala vodom s njenih vlastitih usana. - Zašto? , rekoh. – Pa baš je to kul posao…korisni ste…ljudi vas vole…raduju se kad vas vide…reagirate na dodir poput tek propupalog djevojčurka… utažujete žeđ…simbolizirate ljudima čistoću…ta što vam više treba u životu? – Eh, da su stvari tako jednostavne, bilo bi lako… nego, znaš, nekad mi stvarno nije ni do čega… - Zašto? – Pa tako…nekad se osjećam baš nekako jeftino…pomalo prljavo…kao da plodove sebe, svoju djecu dajem za badava… - Hm…ne kužim… – Tako, fino…svaka kap mi je poput djeteta…i unatoč tomu što nisu moja vlastita djeca, nego djeca gospodina Izvora, ja kao pomajka svaki put zacvilim kad se veći broj njih odjednom naglo otrgne iz mojih skuta i potekne u neke tamne ponore… - Da…? – Eh, da…Svaki put dio mene umre kad vidim da samo rijetki od njih u biti uspiju dobiti priliku napraviti nešto u životu…postati nešto…završiti bar kao kapljice koje će srasti s kožom na nekom lijepom licu i tamo se zauvijek nastaniti i napraviti možda nešto korisno… - A ne znam što bih vam rekla, gđo.Ludviga, uzvratih nesigurno… - Ma ne trebaš mi ništa govoriti, mila…sve je već rečeno i sve već jako dobro znam…nije mi više 15…davno su prošli dani kad sam s nestrpljenjem čekala svako novo jutro da svane, pa da veselo počnem žuboriti i igrati se veselo škakljajući sanjive putnike (ne)namjernike…znaš…nekih od njih više niti nema…pojeli ih njihovi tamni ponori…baš kao i moju djecu… - A čujte… - Znam, znam, tako to valjda dođe svima nekako…nego, muči me to…što sam starija sve me je više strah mraka…u mraku se nekako probude sva lica i pospane oči onih uspavanih ljepotica i ljepotana koji su me nekad posjećivali, a nema ih više…u onoj tišini kao da kroz udaranje kapi čujem glasove…smijeh…osjećam njihovu sanjivost koja se naglo pretvara u žurbu i poglede na sat… - Eh, gospođo Ludviga, a tako to nažalost na kraju sa svime i sa svima biva… - Ma znam, mila…ne želim te ometati ovim svojim monologom, znaš…nije mi to bio niti cilj, niti namjera…- Ma, gospođo Ludviga, ne ometete me…sve je u redu… - Ma znam da jesam…ja sam samo olinjala starica izgubljena u labirintu svojih misli i slika prošlosti…- Ma niste gospođo Ludviga…pa svi mi imamo svoje strahove i monologe…to je normalno…valjda… – Da…strah…čudnovata je to stvar…vidiš, ja sam se uvijek bojala toga da ako krenem da se neću moći zaustaviti…uvijek me bilo i strah pomisliti kakve bi to posljedice moglo imati…što po mene, što po okolinu…to može biti jako opasno, znaš…a ti…napravila si ono čega sam se najviše bojala… - A to je? – Pustila si me da potečem…

Ponovo ti govorim ljubavi moja
poslije putovanja i svog života pusta,
ljubavnu pjesmu ponovo ti pišem
poslije pjesama iskustva.

Ponovo ti govorim ljubavi moja
onaj kom je bilo premalo da voli
ponovo je ovdje pred vratima tvojim
i ponovo spreman da se moli.

Ponovo ti govorim ljubavi moja
a počeo sam sjajno da ponižavam i griješim
gotovo pri kraju i gotovo mudrac
na početku tu sam da se tješim.

Ponovo ti govorim ljubavi moja
na obratnom putu pretvoren u ranu
poslije sedam mora i vlastite zemlje
došao sam umrijet u tvom stanu.

Ponovo ti govorim ljubavi moja
negdje sam već bio, sad ostavljam sve to
da ti poslije sreće, hrabrosti i znanja
da ti poslije svijeta vratim tvoje mjesto.

Ponovo ti govorim ljubavi moja
poslije lošeg društva, sumnji, noćas stojim
sam pred tvojim licem spreman da ti kažem
kao prvi puta opet: Ja te volim!

Arsen Dedić

Da…tako to ide…moraš znati voziti i prije nego položiš…malo strejnđ kad o tome razmišljam, al' ajd dobro sad, nije toliko strejnđ u reali jer je toliko postalo prirodno da ni ne primjećujem(o) to više, al' je šit definitivno…svaka vožnja novi test…većinom bez mogućnosti popravnog…svaka staza the road taken ili the road not taken…hm…kako samo to jednostavno i logično zvuči…

A možda da…možda trebam poradit na tom raciju…držat ga na većoj temperaturi u frižideru…prebaciti u hladnjak?...nikako da bude dovoljno hladan za te belosvjecke prilike, situacije, ljude…previše dumam…kud? šta?

Bemti te roads taken i not taken…zašto sve to u praksi nije tako lako kao u teoriji…zašto se jednostavno ne mogu/možemo držati nekih već postojećih formula i po njima djelovati…valjda bi nam zbog njih trebalo biti lakše…živjeti lakše…a nekako…nije…bemti onu da pametni ljudi uče iz tuđih grešaka, a glupi iz svojih…samo me još više zbedira…

Da, jebe me sve to, priznam…poprilično…skrenuti na semaforu lijevo ili desno?...možda nastavit pravo?...vratit se natrag?...ne, ovo posljednje ne mogu, stvorit ću metež na cesti, a osim toga, taj mi je dio ceste poznat, ne ma tamo više ništa za mene…svi oni koji su taj dio ceste činili lijepim su otišli na svoja raskrižja…ne ma tamo više nikog, osim mjesta na kojima smo bili, a mjesta su činili baš ti ljudi…kojih više ne ma…ko zna koga ću od njih sresti na nekom od idućih raskrižja…zatrubiti, mahnuti, eventualno onako nekulturno i krkanski upaliti sva četiri na sred ulice da prozborimo dvije-tri riječi i…bolit će me ladno briga što će se drugi vozači nervirat zbog toga, ta previše rijetko susrećem te drage ljude…i …onda nastaviti dalje…

Po čemu znati koju ulicu odabrati?...džaba svo teoretsko poznavanje znakova…jer..na ovim cestama ne ma „čistih“ situacija…ne ma znakova za koje se može stopostotno tvrditi da znače upravo to što je na njima nacrtano…što nam govore…ni služba za očevid ovdje ne može razlikovati ubojicu od žrtve…krivog od nedužnog…pješački prijelaz…

Možda da se uzdam u one fore „ono što prvo odabereš to je u većini slučajeva „točan“ odgovor“…i uostalom…ne postoje točni odgovori…“točni“ su oni koje odaberemo…a jesu li pravi..e to je već druga priča…

Lijevo ili desno?...obje mi staze djeluju jednako lijepo…lijeva djeluje malo manje prohodna…ali opet nekako blagonaklona…iza je neka šuma…u izmaglici tamnosive boje kao nepoznato… nikad nisam prije takvu vidjela…strah me obuzima…što se krije u toj šumi…šta ako niko od onih koje volim i želim susretati ne bude izabrao neku takvu sličnu stazu i nikad se više ne vidimo…desna mi staza djeluje poznatije, bliže nekako…vidim neke kupine uz cestu…neki kameni zid s obje strane staze u daljini…podsjeća me na…dom…tu mora da će bit onih..

Dajem žmigavac i mahinalno skrećem…desno…hvatajući se za te zidove i kupine kao za slamku spasa…jesam li dobru stazu odabrala?

Ne znam…niti ću ikad saznati…jer ne mam pojma što me čekalo na onoj drugoj strani…

Danas pada kiša…vozim dalje i kroz brisače gledam na cestu ispred sebe razmišljajući o onoj lijevoj koja je ostala iza mene…s radija glas eve cassidy lagano poziva:

“People get ready
There's a train a-coming
You don't need no baggage
You just get on board
All you need is faith
To hear diesels a- humming
You don't need no ticket
You just thank the Lord…”

nekako sam mislila da kad odabereš jednu stazu prestaneš mislit o onoj drugoj…i opet sam se prevarila…jako…vrlo često se sjetim te staze na lijevo…pitam se kakvi ljudi idu njom…valjda je sretna i valjda ima dovoljno sunca iznad nje…valjda ju ne uništavaju…bemti neiscrpni izvor pitanja na koja život ne daje odgovore, ni ne trudi se đubre jedno, nego radi po svom…bez da nas pita za mišljenje…vjerojatno, da sam skrenula lijevo bi se danas pitala, što da sam otišla desno…e pa jebiga!...ne znam…stvarno ništa ne znam…sve je to u jednom velikom K…

In Spe!

Bibiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiip!



Two roads diverged in a yellow wood,
And sorry I could not travel both
And be one traveler, long I stood
And looked down one as far as I could
To where it bent in the undergrowth;

Then took the other, as just as fair,
And having perhaps the better claim,
Because it was grassy and wanted wear;
Though as for that the passing there
Had worn them really about the same,

And both that morning equally lay
In leaves no step had trodden black.
Oh, I kept the first for another day!
Yet knowing how way leads on to way,
I doubted if I should ever come back.

I shall be telling this with a sigh
Somewhere ages and ages hence:
Two roads diverged in a wood, and I—
I took the one less traveled by,
And that has made all the difference.
(Robert Frost, The Road Not Taken)

Već davno vidjeh one Marquezove izreke koje kolaju mailom, no danas mi jedna opet zape za oko...pa eto...

"Najgori način da ti netko nedostaje je da sjediš pored njega
i znaš da ga nikad nećeš imati..."

Nekako u zadnje vrijeme ne mam vremena za blog...ovaj kad bolje razmislim od jurnjave i posla ne mam vremena nizašta...osim za komp i piliće koje triba prevodit priko ceste...a puno ih, majku im...otkako se pojavila ova tičja gripa svi bi masovno u engleze prelazili...kažu...kao tamo ne ma tičje gripe...Amen, da Bog da!...pa se trgenjaju, imaju zahtjeve kojekakve...
Ma pilići...to su divlje tice...

Pošto se kao danas obilježava dan svetog Valentina i dan zaljubljenih, evo i ja svoj doprinos dajem...kroz pjesmicu jednog anonimnog bosanskog pjesnika...kaže vako...

"Sunce je raspizdilo svoje zrake,
vrapci se deru ko konji,
mene piči depresija,
u duši mi opsesija,
jebo mater ako te ne volim."

Sutra će te ponit njih šest među ruke,
mater će naricat, teško brecat bilo,
finili su ćaća tvoji trud i muke,
kamena će ploča pokrit tvoje tilo.


Dušu s razumi smokve i rogača,
ka svoj i naš život pristave si zida,
sutra će te odvest okle se ne vraća,
a vrh stola prazna ostat će katrida.


Rodilo je zlatom sve ča god si taka,
nek ti na sve vike zemlja bude laka,
pokrila te ploča sad smo mi na tratu,
triba nan odradit život ka žurnatu.


Istrajat će tilo dat se neće stina,
a i ti s nama i neka te nima.


Istrajat će tilo dat se neće stina,
a i ti s nama i neka te nima.


Sutra će te ponit njih šest među ruke,
mater će naricat, teško brecat bilo,
finili su ćaća tvoji trud i muke,
kamena će ploča pokrit tvoje tilo.


Finili su ćaća tvoji trud i muke,
kamena će ploča pokrit tvoje tilo.

(Jakša Fiamengo)


Legenda:
brecati = zvoniti u mrtvačkom tonu
bilo = klatno, jezičac (zvona)
finiti = završiti
pristava = zid, međa, ograda
katrida = stolica
trat = put
žurnata = dnevnica




Lijep je dan…i jedna ovakva pjesma definitivno ne ide uz ovakav sunčani, gotovo idilični ugođaj…ili… možda i ide…uz neku južnjačku buru i prkosno sunce…

Ma… čula sam ju jednom prilikom uživo prije par godina u izvedbi jedne poznate klape…na jednoj sahrani…urezala mi se u pamćenje kao „ona pjesma od koje su mi se sve dlake na tijelu nakostriješile i koja me u trenu rasplakala ko malu bebu“…

Slučajno sam danas došla do nje… i… i dalje mi je…ono…